BRATSTVO PORODICE BUHA

Više od osam vijekova Porodica BUHA je vodila borbu za slobodu i golo preživljavanje na golom hercegovačkom kršu, kršu na kome su najveća svjetska carstva, Rimsko, Vizantijsko, Franačko, Otomansko, Hazburško, Njemačko itd., na vrhuncu svoje moći, jurišali na Srbe i Srbiju. Tih carstava odavno nema, a mi Buhe i srpski narod smo još uvijek svoji na svome. Čitava ta istorija borbe sa siromaštvom i za slobodu je ispisana na tvrdom i hrapavom hercegovačkom kamenu, na njegovim listovima. Neprijatelji nikada nijesu mogli shvatiti da ono što je ispisano na kamenu i opjevano guslama niko i ništa ne može izbrisati jer, te kamene zapise Buhe su ovjeravale sa svojim životima, svojim grobovima razasutim širom srpskih zemalja, na mjestima gdje se branila sloboda, vjera i šast porodice i srpskog naroda uopšte.

Naši preci su bili obični, jednostavni ljudi. Vijekovima su ih pogađale teške istorijske prilike ili, bolje rečeno , neprilike koje su bitno uticale na pismenost, a samim time i na siromaštvo pisanih podataka o njima. Njihov život se svodio na borbu za golo preživljavanje. Nisu imali ni minimum sigurnosti. Nisu znali da li će osvanuti tamo gdje su zamrknuli, da li će poslije ručka imati što za večeru itd. Takvi životni uslovi nisu nimalo bili pogodni za duhovno i kulturno stvaranje koje bi kao zapis svjedočilo o određenom vremenu i njegovim savremenicima. I ono malo tragova koji bi eventualno ostali poslije ognja raznih bjelosvjetskih osvajača, pojeo bi zub vremena, uništile razne elementarne nepogode ili uništila obična ljudska nemarnost i neznanje. Traganje za podacima o nosiocima prezimena Buha (Buva, Bua) kao i onima koji su nastali od Buha, treba nastaviti, prije svega, u vojnoj, sudskoj, poreskoj i vjerskoj dokumentaciji te putopisnim reportažama. Dakako, nužno je pronaći ili dati odgovore na brojna pitanja istorijskog, sociološkog, psihološkog, kulturnog, demografskog i drugog karaktera. Jedno od pitanja je svakako i pitanje autentičnosti prezimena Buva (Buha, Bua), odnosno veze našeg prezimena sa sličnim prezimenom koje se javlja kod Francuza, Italijana, Nijemaca, Mađara, Rumuna i Slovaka. Da li je naše prezime nastalo na osnovu nadimka koji je (prema legendi) dao Sv. Sava ? U kakvom su odnosu hebrejsko - grčki simboli na grbu koji se nalazio na vrhu visećeg polijeleja u crkvi Sv.Dimitrija i porodica Buha ? Itd.

Tokom više od četiri vijeka borbe sa otomanskom imperijom, neki pripadnici porodice Buha bili su prisiljeni promijeniti i svoje prezime kako bi sačuvali svoje porodice. Promijenili su prezime ali su sačuvali svoje porodične veze i krsnu slavu. Tako je, kao i sve druge porodice koje opstaju na golom hercegovačkom kršu, porodica Buha je "iznjedrila" i tri druga prezimena: GRĐIĆ(živjeli u Gacku, Sarajevu i Beogradu), MANDIĆ (Mandići koji žive u opštini Kalinovik - sela Božanovići, Gradina, Poludol,.... a od kojih su kasnije nastali Zlotvori, Batkovići, itd.) i ANDRIĆ (žive na Pijescima kod Mostara,...) . Pored ova tri veća prezimena, u novije vrijeme, iz raznoraznih razloga, neki članovi porodice Buha pridodali su svom prezimenu i prezime Bjelokosić, a neki su ga i promijenili u novo prezime Dimitrijević. Bilo bi dobro kada bi se sva istorijska sjećanja porodice i sve legende o njoj mogle u potpunosti potvrditi stvarnim, konkretnim materijalnim dokazima. Ovo je za sada samo konkretniji miris, ali ne i ukus stvarne i potpune istine o prezimenu , odnosno o nama Buhama (Buvama, Buama).

GRĐIĆ

Prema porodičnoj legendi Grđići su nastali od nadimka Grđo koji je imao Lazarov sin Rade. On se, vodeći karavan konja u Dubrovnik, sukobio sa jednim turčinom koji je htio da mu ukrade jednog konja. U toj borbi Rade nije htio da ubije turčina već ga je samo izranjavao (nagrdio) toliko da je posloje sa ocem ipak morao pobjeći u drugi begnluk na Morine a onda kasnije i u Mosdtar. Otac Lazar je Rada zvao "Grđo" pa su kasnije i njegovi sinovi Ivan i Vojislav dobili prezime Grđić. Luka Grđića Bjelokosić, takođe tvrdi da su nastali su od porodice Buha. Oni su, iako brojčano mala porodica, najljepši mogići cvijet koji su iznjedrili korjeni porodice Buha. Teško da se i u svjetskim okvirima može naći tako malobrojna porodica koja je dala toliko briljantnih umova i iznad svega uvjerenih i dokazanih rodoljuba. Pomenimo samo neke: Vasilj (1875-1934), Šćepan (1873-1944), Luka (1857-1918), Risto ( - 1964), Radmilo, Gojko (1907-1979),Boriša (1948-2005) itd. O nekim članovima ove porodice možete saznati nešto više u prilozima ove knjige.

MANDIĆ

Istraživanja su pokazala da jedna velika loza Mandića potiče od Maleševaca (pominju se 1374. godine), a živjeli su u selu Maline između Trebinja i Bileće, Vrbnu, Skrobotnu, Žudojevićima, na prostoru Ljubomira, u Podvrši, Vidnjama, Počekovićima, Banjanima, Rudinama i Gacku. Ovi iz Banjana prešli su planinu Sominu i naselili se u Dulićima. Mandića danas ima u Hercegovini, Dalmaciji, Bosni i rasijanju. Druga , mala loza Mandića, ona koja živi u opštini Kalinovik (Božanovići, Gradina, Poludol, itd), zaista je nastala od porodice Buha. Legenda kaže da je Marko, jedan od pet Bijelovih sinova, odlučio da potraži „bolji” život u Bosni. Bile su to olovne godine. Nekoliko uzastopno nerodnih godina, brojnost članova familije kao i nestabilna politička situacija u to vrijeme, tjerala je mnoge u potragu za boljim životom. Marko je krenuo u Bosnu upravo u trenutku kada se u Bosni bila rasplamsala pobuna bosanskih plemića protiv centralnih turskih vlasti predvođena Husein-kapetanom Gradaščevićem, Zmajem od Bosne. U nemogućnosti da nastavi dalje putovanje, Marko je svratio u Kute kod bega Kutalije koji ga je primio i naselio u Zelomiće. Marko je bio invalid - konj mu je slomio nogu u bedri. Kako je noga zarasla ukrivo, Marko je prilikom hoda zamahivao nogom pa je što po imenu, što po „mandrkanju” nogom (turcizam – mahanje, pogrešni, nepotrebni pokreti) i dobio nadimak Mando. Begovska porodica Čengića iz Zelomića, koja se protivila pobuni bosanskih plemića, često je upadala na posjede bega Kutalije, pa je i Marko, u jednom od tih upada, bio toliko pretučen da je ubrzo i umro. Njegovi sinovi Ilija i Vaso, koje su mještani po ocu zvali Mandići, kupuju od bega Kutalije za 101 dukat nešto zemlje u selima Vlahovlje i Božanovići. Tako u Božanovićima i danas žive njihovi potomci Mandići. Recimo i to da, za razliku od ostalih Mndića koji slave Svetog Ignjatija, Mandići u Božanovićima nastavili su da slave Svetog Dimitrija kao i naša porodica. Jedan od najpoznatijih Mandića iz ove loze svakako je prof. dr Petar Mandić, koji je bio jedan od vodećih stručnjaka na području pedagoških nauka. Recimo još da su od Mandića (Trivka, Vukana i Spasoja zvanog Batko) nastali: Trivkovići (iz sela Blizanac) na Trebeviću; Vukovići kod Han Dervente (Pale);Batkovići iz sela Dovlići pod Trebevićem i Batkovići iz sela Batkovići (kod Nevesinja koji su odselili u Crnu Goru u vrijeme Nevesinjske puške); Zlotvori sa Romanije. Svi oni takođe slave Mitrovdan.

ANDRIĆ

Stara su srpska porodica (pominju se 1439. godine, preciznije, Vlad Andrić iz Trgovišta kod Gacka). Dugo vremena su živjeli u selu Ljubomir kod Trebinja. Bili su velika i ugledna porodica. Istoričar J. Dedijer spominje jednu liniju Andrića koju dovodi u vezu sa porodicom Buha, a kao kriterij razgraničavanja uzima krsnu slavu. Govoreći o selu Pijesci kod Mostara on kaže: „Andrići su Buve iz Koleška. Ovamo im došao pradjed iz Opličića. Ima ih još u Opličićima, Rečicama, Prenju i Gubavici. Ovdje ih ima šest kuća. Slave Mitrovdan“. (Jefto Dedijer, ”Hercegovina,Srpski etnografski zbornik”, Beograd 1909).