PREDANJE STARIH - kazuje IVAN BUHA (1925-2000 )

Primjer jednog od brojnih predanja o porodici Buha

"Na osnovu zabilješki i sjećanja naših starih koji su živjeli uglavnom u 19-tom bijeku, poznato mi je sljedeće: Naša porodica se zvala (prezivala) Bjelokosić. Živjeli su na istočnim padinama planine Crvanj u selu Jezero, koje i danas postoji. Za vrijeme vladavine Nemanjića , Sveti Savo je sa svojim pratiocima naišao kroz ovo selo. Niko ga nije htio primiti na konak, osim jedne siromašne žene koja je živjela sa dvoje male djece. Sutradan, u znak zahvalnosti, Sveti Sava im je rekao da pođu s njim, da tu ne mogu živjeti i da će ih naseliti na boljem mjestu. Krenuli su prema istoku. Nakon dužeg pješačenja umorili su se, a potom sjeli da odmore na jednoj visoravni, koja od tada pa i dan danas nosi ime Morine. Nastavili su dalje put preko planine Javor, a zatim se spustili na jedan potok koji je tekao kroz kamenjar. Nazvali su ga Tvrdi potok, kako se i danas zove. Kada su prešli potok i ponovo se popeli na brdo, djeca, umorna od dugog puta, pitala su Svetoga Savu gdje će prenoćiti. Ogovorio im je da će prenoćiti tamo gdje domrknu. Idući, usput ih je milovao govoreći im "moje male buvice". Najvjerovatnije je po ovom tepanju naša porodica dobila novo prezime, odnosno promijenila staro, mada ima i drugih objašnjenja. Sutradan kada su se probudili, Sveti Savo im je rekao da će tu ostati da žive i to mjesto su nazvali Domrke (jer su tu domrkli, zamrkli, zatekao ih mrak). Selo se i danas zove Domrke, pripada opštini Gacko i sve Buhe iz Hercegovine koji danas žive širom svijeta vode porijeklo iz ovog sela i od ova dva dječaka koje je tu doveo i naselio Sveti Sava. Novim komšijama stanovnici susjednih sela pomogli su da naprave kuću na njivi zvanoj Prekača, udaljenoj oko pedeset metara od izvora, koji je kasnije nazvan Ubo. Taj Ubo je služio kao česma, a za vrijeme sušnih dana zahvatala se voda iz kamenice, koja je bila u dnu izvora.

Ime oca dječaka bilo je Risto, majke Marija, a njihova imena Stevan i Jovan. Slavili su krsnu slavu Sv.Dimitrija (Mitrovdan). Stevan je imao dva sina Luku i Mitra a Jovan takođe dva, Vukana i Petra. Pričali su mi da su Stevanov mlađi sin Luka i Jovanov mlađi sin Petar poginuli u bici protiv Turaka na Kosovu.

Mitar je imao Bijela i Lazara, a Vukan tri sina: Stevana, Vojislava i Ivana. Takođe su mi pričali da su Mitrov mlađi sin Lazar i Vukanov najmlađi sin Ivan bili u vojsci Vuka Brankovića, koji je pomogao tursku vojsku u bitkama protiv Karavlaške i Karabogdanske (Rumunije) u kojima su i poginuli. Zbog toga su njihovi očevi i braća dobili od turskog cara "ferman" napisan na koži sa utisnutim "mahurom" i potpisom. Tu je bilo napisano da im niko ne smije oduzet posjed koji su imali u Turskoj carevini. Ferman je glasio na novo prezime Buva, koje su prihvatili po želji prababe Marije. Taj ferman je brižljivo čuvan savijen u bakarnu cijev, koja je imala i poklopac i prenošen je s koljena na koljeno sve do 1903. godine, kada je izgorio u ljetnoj kolibi mog djeda Zelena. Posjed Buva su omeđili Nemanjići kad su doselili, a Turci im dali "tapiju" da im niko taj posjed ne može oduzeti jer su im dva sina poginula u turskoj vojsci u borbama za Rumuniju. Posjed je obuhvatao prostor od izvora Studenca, koji se nalazi u gornjem toku Tvrdog potoka, prema jugu, preko Begova vrela, koje se nalazi pored puta Nevesinje - Gacko, do izvora Male vode, iza planine Ivice. Granica zatim skreće na zapad od brda zvanog Šegalove vlake, a dalje prema sjeveru do Tvrdog potoka i nastavlja uzvodno do Studenca.

Po želji prababe Marije unuci Vukan i Stevan prihvatili su još jednu slavu: Sv.Savu zato što ih je svetitelj tu naselio. Tu slavu Buve su prisluživale i to se prenosilo sa koljena na koljeno, a neki to čine i do dana današnjeg. Bijela i rođaka mu Stevana i Vojislava popalili su Turci kada su osvojili Hercegovinu. Bijele je prešao na novo mjesto (napravio kuću) zvano Igrište. Stevan je napravio kuću ispod stijene koja je ranije nazivana Ivanova greda po bratu mu Ivanu. Vojislav se naselio na mjesto zvano Glavica, sjeverno od Ivanove grede. On je imao tri sina: Andriju, Marka i Rista. Poslije izvjesnog vremena oni su bili prinudjeni da bježe jer su ih za nešto optužili Turci. Andrija je pobjegao na Pijeske kod Mostara i od njega su kasnije nastali Andrići. Marko je pobjegao u Vlahovlje kod Kalinovika i od njega su nastali Mandići, a Rista su uhvatili i odveli na Odžak kod Nevesinja, na dvore bega Ljubovića, gdje je bio sluga. Kasnije se oženio i od njega su nastali Grđići. Bijele i Stevan imali su vodenicu na Begovom vrelu, koju su naslijedili od očeva. Prvi Turci koji su se naselili na granicu njihovog imanja zvali su se Kolaci i Klasovići. Pošto im nisu mogli oduzeti zemlju zbog carskoga fermana (u turskom zakonu zemlja se mogla oduzeti samo na osnovu ubistva Turčina na njihovom imanju) Turci su u vodenici namjerno isprovocirali najmlađeg Bijelovog sina Rada, znajući da je ljut i naprešit (temperamentan), te on ubije turskog slugu u mlinici. Taj sluga je od Rada zahtijevao da odmah prekine da melje svoje žito i da samelje njegovo, koje je donio u torbi. Rade mu je odgovorio da treba da sačeka na red, da prvo samelje svoje, pa onda njegovo. Sluga, nagovoren od svoga gazde kako će uvrijediti Rada, poče ga psovati najpogrdnijim riječima tako da ga razljuti. Došlo je do tuče, koja se kobno završila po turskog slugu. Iskoristivši to ubistvo, turci oduzmu dio imanja, Ivicu i Fojnicu, i nasele se u Fojnici na mjestu zvanom Avlija. Rade, da bi spasio glavu poslije ubistva, pobježe u drugi agiluk, kod bega Ljubovića, koji ga naseli na Morinama. Na Morinama se brzo snašao i dobro živio pa je iz Domrka njemu preselio i brat mu Nikola sa familijom, a u Domrkama je ostao samo najstariji brat Luka. Rade je uspostavio vezu sa uskocima, koji su se borili protiv Turaka, pa su ga zbog toga Turci ubili i kuću mu zapalili. Naime, kada je beg Čengić krenuo iz Lipnika kod Avtovca za Sarajevo, zanoćio je kod svoga kmeta u Zagorju kod Kalinovika, a zvao se Crnjak. U razgovoru kmet se požali da mu Rade Buha sa Morina smeta i često sa uskocima oduzima stoku (zadnji put šest volova), te da mu je to jedini problem. Čengić mu je obećao, kada se vrati iz Sarajeva, da će ubiti Rada i riješiti ga te nevolje. Na povrartku iz Sarajeva, Čengić opet zanoći kod svoga kmeta u Zagorju. Noću diže svoju pratnju i napadne na kuću Rada i Nikole Buve na Morinama. Prema Priči, Rade je upravo bio negdje pošao, ali primijeti da mu kuću Turci opkoljavaju. Vrati se u kuću i reče ženi da mu sina Vasilja, koji je imao 3-4 godine i bio mu je jedino muško dijete, obuče u ženske haljine kako bi ga spasila od turske odmazde. (Rade se oženio i stekao sina u dosta poznim godinama). Tako je spasio sina, ali njega Turci uhvatiše i ubiše. Njegovu ženu i sina, zatim familiju brata Nikole, Turci (Šengić sa svojom pratnjom) povedoše u sunguluk (zarobljeništvo) u Lipnik. Na putu za lipnik navratili su u Fojnicu kod Kolaka i Klasovića, koji prepoznaše Nikolu , upitaše Čengića šta je to bilo i otkud Nikola sa familijom. Čengić im ispriča sve rekavši da je ubio ugursuza Radu a da Nikolu i familiju vodi u Lipnik u zarobljeništvo. Poznajući Nikolu ka poštena čovjeka, Kolaci i Klasovići ponudiše Čengiću da otkupe Nikolu. Čengić je pristao za sumu od 100 dukata. Nikola se kasnije dogovorio sa Klasovićima i Kolacima da će, ako im ne mogne vratiti dug, zalog biti njegov dio zemlje u Domrkama. Nikola je otišao bratu Luki u Domrke, ali kad je beg Ljubović sa Odžaka saznao za ovaj slučaj, pozvao je Nikolu da dođe kod njega na Odžak, jer su Rade i Nikola bili njegovi kmetovi. Ljubović je Nikoli dao Koleško i naselio ga sa familijom na brdu kod Rilja. Napravio mu je kuću, dao 10 ovaca, kravu i dva vola, zemlju u Kolešku. Vasilju ostane i ranije data zemlja na Morinama. Pošto Nikola nije mogao vratiti dukate, Kolaci i Klasnovići su uzeli dio zemlje u Domrkama.

Porodice Klasovića i Kolaka uništila je kuga, samo je ostalo jedno malo žensko dijete, koje je odgojio Čengić. Kasnije, kada je odrasla, udala se za Tanovića, koji je u miraz dobio zemlju u Fojnici (zemlju Kolaka i Klasovića) kao i zemlju u Domrkama, takođe njihovo vlasništvo. Kada je Austro-Ugarska okupirala Hercegovinu i počela popisivati vlasnike zemlje i uvela katastarske knjige taj dio zemlje pisan je kao vlasništvo Tanovića, a sva ostala zemlja kao vlasništvo Buha, što potvrdjuje navedenu priču. Luka, koji je ostao u Domrkama, imao je četiri sina: Stanišu, Vuka, Mitra i Jefta. Mitar je kasnije odselio na Ribare. Njihov rođak Stevan, koji je ostao u Domrkama imao je sina Milutina, a ovaj tri sina: Ivana, Gligora i Pavla. Ivan je za rođakom odselio u Ribare, jer su im Turci tu dali zemlju.

Stari su živjeli, njih nekolicina, više od 100 godina. Tako je naprimjer, Jovan živio preko 110, majka mu Marija preko 120 godina. Bijele je živio više od 115, Stevan i Pavle preko 110 godina; Luka i sin mu Staniša živjeli su više od 100 godina"