SJEĆANJE SOLUNSKOG DOBROVOLJCA SAVE - SAKA BUHE

Uvodne napomene:

dogodilo se to 1962

Autor ovog web sita je, kao i sva seljačka djeca šezdesetig godina prošlog stoljeća, čuvao goveda i ovce po pašnjacima oko sela Domrke. Na tim istim pašnjacima u predvečerje dok bi se približavao selu, često sam sretao i komšiju Savu, zvanog Sako. Hodao je vrlo teško, previjen u pojasu i sa dugim štapom. Jednom prilikom, sasvim slučajno, vidio sam ga kako vrši veliku nuždu iza nekog žbuna. Dok je dizao gaće, primijetio sam da ima testise mnogo, mnogo veće nego bilo koji bik. U mojoj dječijoj radoznalosti, zašto ne reći i bezobrazluku, često sam ga kasnije pitao "šta mu je to". Dugo se opirao, a kada bih ja prevršio svaku mjeru, znao je reći "Pane, pušćaj me na miru (slovački izraz za Gospodin)". Jednom prilikom, zamoli on mene da mu vratim krave da ne idu u žito, a ja, uporan u svojoj radoznalosti i bezobrazluku uslovih to mojim stalnim pitanjima. I gle čuda, pristao je.

Nakon što sam čuo priču, nikada sebi nisam i neću moći oprostiti moje bezobrazluk prema ovom čovjeku - oličenju svih plemenitih ljudskih vrijednosti. Evo tog svjedočanstva.

Savina - Sakova ispovijest

Dijete moje!.

Bila su to teška vremena, pomalo nelagodno započe svoju priču Sako. Mobiliše mene Austrija i pošalje me na vojnu obuke u Austriju. Rat se sprema. Mislim se ja, đe da ideme da pucam na našu braću. Odlučih se da dezertiram. Prebjegnem ti ja u Slovačku i tamo se krijem jedno mjesec dana. Onda sam se predao Rusima a odatle otišao i priključio Srpskim dobrovoljcima. I da ne dužim dijete, tako se ja sa Srpskom vojskom obreh na Solunskom frontu. Bijasmo: ja, jedan Makedonac- zvao se Stevče i jedan ciganin Ramo - koji se nikada nije razdvajao od neke tambure koju je on nazivao violinom. Elem, dobismo mi naređenje da sa neke čuke, sa malim brdskim topom, gađamo i srušimo neki drveni most u jednom kanjonu, kako tuda nebi prošao neprijatelj u pokušaju da nas udari s boka. Izvučemo mi sa konjima mali top na tu nesretnu čuku, i dok sam ja odveo konje malo dalje da ih svežem, udari neprijateljska granata pored samoga topa. Tu ti na licu mjesta osta mrtav Stevče. Od siline udara top se prevrnu i skliznu pet-šest metara u neku uvalu i povuče sa sobom ciganina Ramu. Kad sam pritrčao, imao sam šta viđeti. Rama je ležao ispod topa - pritisnut topom a imao je i oblje noge prelomljene. Teško je krvario. Nožem sam od odjeće otrgao dva komada krpe i povezao Ramine noge, nebi li zaustavio krvarenje. Čim sam mu povezao noge i malo zaustavio krvarenje, u glavi mi se vrzmala samo jedna misao, kako izvući Rama ispod topa i izvršiti primljena naređenja. Zapeo sam iz petnih žila i podigao top toliko da se Rama uz pomoć svojih ruka nekako izvukao ispod topa. Ponovnim trzajem, uspio sam nekako ispraviti top ali sam istovremeno osjetio neizdržljiv bol u donjem dijelu stomaka. Eto tako ti ja dobih ovu nesretnu kilu.

Na moje pitanje šta je bilo dalje, Sako nastavi sa pričom. Na jedevite jade sam uspio izvući Rama na čuku odakle se vidio most. Rekao sam mu da mi govori đe padaju moje granate, a onda dopuzao do topa i počeo nekako da umećem granate u njega. U tom trenutku sam čuo cviljenje one Ramove tambure. Rama je, biva, uzeo onu svoju "tamburu" i počeo da pjeva onu pjesmu što su naši borci puno pjevali na Solunskom frontu. Čini mi se da se zvaše "Tamo daleko". Tako, svaki puta kad bih ja opalio granatu, Ramo je prepravljao onaj stih "tamo daleko"i pjevao "tamo lijev", "tamo bliže", tamo dalje, a kada sam čuo cijuk one nesretne tambure i Rama kako viče "tamo je Srbijaaaaaa" shvatio sam da sam pogodio drveni most. Sretan, što sam izvršio zadatak, nekako sam dopuzao do Rama da vidim srušeni most. Zatekoh Rama zagrljenog sa svojom tamburom, bijaše već mrtav - iskrvario je mnogo. Ubrzo zatim i ja padoh u nesvijest od teških bolova. Tek nešto kasnije se brobudih u nekakvom bolničkom šatoru. Eto tako sam ti ja dobio ovo moje čudo koje vučem čitavog života..

Napomena:

Trajno uvažavanje.

Nakon ove ispovijesti, moj odnos prema Saku ali i njegov prema meni, se bitno promijenio. Ja sam nekako odjednom odrastao a on me prihvatao kao zrelu osobu. Ukratko, uvažavali smo se. Često smo razgovarali. Jednom prilikom sam ga zamolio da mi pokaže svoja odlikovanja (Karađorđevu zvijezdu, Medalju Obilića prvog stepena, Albansku spomenicu itd). Sako je pristao. Kad sam jednu veče došao u njegovu skromnu sobicu, koja nije imala ni plafon, on zapitao svoju ženu: "Stano, danu jadna gdje su mi oni plehovi"(on tako značajna odlikovanja jednostavno naziva "plehovima" - limovima). Stana, koja je, dok priča, pomalo nagonila kroz nos, odgovori: "Šta ja znam, bili su u nekoj krpi zabodeni tu iza žioke". Tu neviđenu Sakovu skromnost, da i najviša odlikovanja jednostavno naziva plehovima, da ne pridaje važnost "plehovima" već suštini, teško je opisati. Sako je čak odbio da ide u Pančevački rit, gdje je za ispoljene zasluge u ratu, bio dobio kolonizacijsku zemlju. Ostao je na tvrdom hercegovačkom kršu, sve do svoje smrti, živeći i dalja krajnje skromno. Njegova mirnoća, staloženost i poštenje bilo je impresivno. Neka mu je vječna slava.