Starinom u Hercegovini
Postoji desetak varijanti ove legende koje se razlikuju samo u detaljima - suština je ista. Evo jedne od njih, slučajno odabrane
U davna vremena obilazeći „ svoju” zemlju, princ Rastko Nemanjić (Sv.Sava) svrati u jedno selo ( Jezero ) da potraži konak. Svratio je u jedan samostan i zatražio da ga prime na konak. Na njegovu nesreću samostan je pripadao Bogumilima , koje su Nemanjići progonili jer su ih smatrali jeresi. Prepoznavši princa, Bogumili iskoristiše priliku, da se osvete Nemanjićima zbog progona, pa odlučiše da osramote Rastka (Sv.Savu). U bisage njegovog konja podmetnu pijevca, a onda ga optužiše da ga je ukrao. Vidjevši da od konaka nema ništa, Rastko ode na sam kraj sela, gdje je bila mala skromna koliba u kojoj je živjela jedna žena sa troje male djece. Da bi prehranila svoju dječicu, žena je bila prisiljena raditi u kuhinji kod jednog seoskog bogataša. Naveče ,kada bi pošla kući, žena bi krijući u rukama ponijela malo brašna ili tijesta. Usput bi nabrala žare (koprive) ili neke druge trave i odmah po dolasku kući zamijesila skromnu zeljanicu i stavila je pod sač da se peče. Upravo te večeri kad je imala gosta, gazdarica joj nije dala da ponese kući ama baš ništa, čak ju je natjerala da opere ruke kako na njima ne bi ponijela ni mrvicu tijesta ostalog prilikom miješenja hljeba. Nesrećna žena usput naiđe na jednu veliku lipu, nastruga kore, nabra žare , zamijesi nekakvu smjesu i stavi je pod sač da se peče. Upravo tada je pristigao i gost. Iako nevoljno, zbog mogućih zlobnih priča u selu, udovica primi Sv.Savu na konak. Pričali su o svemu i svačemu. U neko doba uznemiriše se gladna djeca, a nesrećna udovica nije imala snage da pred gostom podigne sač i tako pokaže bijedu i siromaštvo. Shvativši situaciju, Sv.Sava usta, blagoslovi ognjište, štapom prekrsti sač i reče ženi da vadi pogaču kako bi večerali. Žena, nemajući kud, uze mašu i podiže sač pod kojim se, na radost djece, ukaza zlatnožuta pogača. Poslije „slasne” večere djeca punih stomačića brzo odoše na spavanje, a gost i žena nastaviše razgovor. Shvativši situaciju, Sv.Sava reče ženi: „Tebi nema života u ovom surovom selu sa ovako negostoljubivim ljudima. Spremi sve svoje i dječije stvari koje možemo ponijeti i ujutro rano idemo tražiti bolje mjesto za život”. Tako i bi. Rano ujutro krenuše uz brdo iznad sela, a Sv.Sava reče ženi: „Ako ti je u selu neko bio nešto dužan ili ti je što ostalo, vrati se i uzmi”. Žena se okrenu i imala je šta vidjeti; čitavo selo je potopila voda, samo njene ukradene grebeni i pijevac za čiju su krađu optužili princa, plivaju na vodi. Iz jezera je virio samo vrh manastira. Od tada ostatak sela dobi ime Jezero. To selo se i danas tako zove. (Radi se o Crvanjskom jezeru i selu Jezero na njemu. Od njega prema istoku je dan hoda do Domrka).
Neke druge legende ove vrste kažu da je na brdu iznad jezera, udovica ugledala na bukvi saće i pčele. U pokušaju da djeci pribavi malo meda, pčele su je toliko izujedale da je tu i umrla te da je to mjesto dobilo ime "Bjelkina bukva"
Putujući prema istoku, preko suhe i bezvodne visoravni, nejaka djeca su se brzo umarala i naravno žednila. Svakih sat vremena zastajali bi da se odmore, a Sv.Sava bi čarnuo štapom po zemlji i odmah zatim bi se ukazao mali izvor vode. Iz njega bi djeca malim ručicama grabila vodu da bi utalili žeđ. Od tada se ova visoravan zove Morine, a na njoj i danas na razmaku od sat hoda postoje tri omanja izvora na kojima putnik namjernik može utaliti žeđ. Legenda dalje kaže da su put nastavili karavanskim putem prema istoku. Na tom putu i druga mesta su dobila ime na osnovu nekih događaja. Npr. mjesto gdje su počivali, zove se Počivala, a mesto gdje su stigli do mraka – domrknuli, tj. mesto gdje je Sv.Sava nastanio udovicu sa njeno troje djece, zove se Domrke. Legenda kaže da je udovica uz pomoć mještana Domrka sagradila kolibu na njivi danas poznatoj ”Caričin do”(neke legende pominju lokaciju "Selište"), da je Sv.Sava dječake - gledajući ih kako se igraju i preskakuju jedan preko drugoga - prozvao buvama (mali crni insekti koji žive na psima, mačkama, a u ono vrijeme i ljudima i koji imaju izraziti brz i dug skok). Udovica, koja se zvala Marija (po nekim verzijama legende - Bijela, Bjelka), kasnije je i sama iz milosti svoje sinove zvala “moje buve” što je, prema legendi, kasnije i preraslo u njihovo prezime. Rastko je više puta navraćao u Domrke da vidi kako žive njegove „buve”. U znak zahvalnosti za primljeno gostoprimstvo, Rastko predloži, a srpski kralj Stefan Prvovenčani prihvati da za Buve (Buhe) u Domrkama sazida malu crkvu koju mještani posvetiše Sv. Dimitriju. Crkva postoji i dan danas.
„Selo Jezero udaljeno je desetak kilometara od Uloga, a nalazi se pored puta za Nevesinje. Ovakav naziv selo je vjerovatno dobilo po jezeru koje se nalazi ispod sela. Naime, postoji legenda da je selo bilo na mjestu gdje je sada jezero. U selu su živjeli vrlo bogati ljudi, ali je u njemu živjela i jedna sirotica sa četvoro djece. Jedne večeri u selo dođe nekakav starac tražeći prenoćište, pitajući sve domaćine za konak ali uzalud, niko mu ne dade noćiti. U prikrajku sela živjela je sirotica po imenu Bjelka. Starac dođe i kod nje da upita za konak. Bjelka ga lijepo dočeka, ali se starcu požali da nemaju ništa večerati. Na vatri je bio sač. Starac upita Bjelku šta je pod sačom. Bjelka starcu odgovori da nema ništa, ali je to morala učiniti kako bi zavarala gladnu djecu dok pospu. Osjetivši ženinu istinu, starac uze nekakav štapić, udari po saču, a ženi zavika da sač podigne. Ona se nećkala, ali je naposljetku podigla sač i ugledala hljeb. Veselju nije bilo kraja. Njena djeca su se te večeri sladila i najela lijepog hljeba. Kada je svanulo, starac pozove Bjelku da spremi djecu i stvari i da pođe za njim. Bjelka se nećkala, ali je starac bio uporan i Bjelka je pošla za njim. Kada su pošli ispred Bjelkine kuće, starac joj naredi da se u putu ne okreće dok ne iziđu iz sela. Tako su putovali , ali u jednoj šumici Bjelka nije mogla odoljeti, okrenula se, ali je imala šta vidjeti: na mjestu gdje se nalazilo selo, postalo je jezero koje je potopilo selo i njegove žitelje, samo je živa ostala Bjelka sa svoje četvoro djece. Bjelka je na mjestu gdje se okrenula kod jedne bukve sagradila kuću uz pomoć starca i od tada do današnjih dana selo je dobilo ime po jezeru koje je tada nastalo. I danas kad neko navrati u selo Jezero, stariji ljudi će vam ispričati ovu legendu, a mjesto gdje se Bjelka okrenula kod jedne bukve, zove se i do današnjih dana Bjelkina bukva“.( Branko Mandić, ”Trag u vremenu ”– novinarski zapisi, Kalinovik ,2008. )
Navrati Sv.Savo u Domrke da vidi kako su i šta mu rade Buve. Zateče najstarijeg dječaka - Andriju - na glavici iznad kolibe kako sa nožem u ruci šara - rezbari čobanski štap. Zadivljen Andrijinom vještinom i ljepotom štapa, Sv. Sava zatraži od Andrije da mu ga pokloni, a ovaj mu začuđeno odgovori da uprkos ljepoti, ovaj štap nema onu čarobnu moć kao njegov (Savin ) i da njim ne može čarati ili izazivati vodu. Nakon kraće diskusije pala je i svojevrsna oklada. Sv.Sava uze Andrijin štap, i zavitla ga poput koplja pa reče: tamo gdje se štap ubode u zemlju, tamo će sada poteći voda. I zaista, kad su sišli niz glavicu do mjesta gdje se štap zabo, Andrije poče likovati kako je dobio opkladu jer ne teče voda.Sv.Sava, smješkajući se izvadi štap iz zemlje, a iz rupe gdje se štap ubo u zemlju poče da teče voda.Tako taj izvor dobi ime "Ubo"a Sv.Sava željeni štap. Njihovo prijateljstvo je postalo još veće. Sv.Sava se divio Andrijinim vještinama a Andrija Savinim sposobnostima. Nakon dužeg ubjeđivanja sa Andrijom, Sv.Sava, pristade da povede Andriju na jedno od svojih putovanja da mladić vidi svijeta.Kako je otišao više se Andrija nije vratio.
U današnjem selu Braićevićima je živio bogati feudalac Braić (po kome je i selo dobilo ime) koji je imao nekoliko hiljada ovaca. Njegov komšija u Ravnima je takođe bio bogat, pa je tako među njima nastalo i izvjesno rivalstvo, ko je bogatiji, ko ima veće stado ovaca, itd. Braićev čoban Radul, zavideći Ravnanjinu na bogatstvu, ukrade mu ovna praza o Tominu danu, kada se ovce oplođuju, i baci ga u ponor poznate pećine niže Ravni. Sjutradan voda ponornica izbaci ovna u Fojnici, a čobani prepoznaše na rogu ovna dio Radulova rukava. Radul nemajući kud, kaza Braiću šta je uradio pa se zbog sramote koju je nanio svom gazdi, objesi na divlju krušku u jednoj dolini koja se i danas zove Radulova kruška. Braiću je to bio strašan udarac, pa da bi okajao Radulove grehe i pokazao da je pošten takmac, dade stotinu ovaca kao pomoć za izgradnju crkve u Domrkama i naredi da se čitaju molitve i amini za oproštaj grijeha čobanu Radulu. Neki natpisi i paleografski simboli na stećcima u selu Braićevići, takođe, upućuju na postojanje feudalca Braića, ali ne i na vremenski period.
Jedna legenda kaže da se porodice Buha prvobitno nastanila u Selištu između sela Domrka i sela Ravni i da je "domrčka" crkva prvobitno bila sazidana u selu Ravnima te da je tu bila sve do 1464.god. kada je ovaj kraj pao pod turke. Preselila se u Domrke kada je Ciganka po njoj prostrla peleni da se suše."Prljave" pelene su vjerovatno aluzija na dolazak islama u Ravni tj. Vukotića koji su prešli na islam i počeli da koriste prezime Hebib. ( Jefto Dedijer, ”Hercegovina” - antropografske studije, str.239. Dob, Gacko 2004).
Kada su turske vlasti započele formiranje zemljišnih knjiga da bi ucrtali granicu izmedju sela Ravni nastanjenih muslimanima i Domrka nastanjenih Srbima, uzeli su pod zakletvom nekoga Prgudu iz Ravni da im označi granicu između ovaq dva sela. Prguda je, idući od sjevera prema jugu, pomjerio tu granicu za nekoliko kilometera, naravno, na štetu Domrka. Kada su sa razgraničavanjem stigli do na kraj Bivnog dola, susretoše mladog Jefta, sina Lukina koji je tuda čuvao ovce. Vidjevši o čemu se radi, Jefto je pokušao Turcima objasniti kuda ide stvarna granica. Prguda, ohrabren prisustvom Turaka, nazva Jefta lažovom i udari mu šamar. Jefto, inače prijeke naravi, ne mogaše otrpjeti ovu uvredu, na licu mjesta ubi Prgudu, a Turci popisivači pobjegoše „glavom bez obzira”. Tako tada upisane granice između sela Domrka i Ravni ostadoše do dan - danas. Od dana ubistva započela je krvna osvetua, a kasnije su Prgude sklopile mir sa Lukinom parodicom i tako se započelo sa šišanim kumstvom. Od tada je u ovim porodicama uveden običaj da se naizmjenično u jednoj ili drugoj porodici šiša jedno muško dijete iz svake generacije.
Nakon što su nastanili Buve u domrkama i izgradili im crkvu, Nemanjići odrediše da im se da zemlja od vrela Studenac (na Tvrdom potoku) preko Begova vrela do izvora Male vode iza ivice, preko Šegalovih vlaka i dalje uzvodno Tvrdim potokom do vrela Studenac. Dolaskom Turaka, crkva bi porušena, a ljetina uništena. Mještani krijući opraviše crkvu a Sultan im dade tapiju na zemlju. Tapija bi napisana na zečijoj koži sa utisnutim sultanovim mahurom. Smotana u rolnu, čuvana je u bakarnoj cijevi u crkvi sve do bitke na Grahovu kada je crkva oštećena. Kasnije je tapiju čuvao Zelen - Risto u svojoj kolibe gdje je i izgorjela u požaru 1903.god.
Mnogobrojne legende kažu da je u crkvi u Domrkama (kao najstarijoj crkvi u Gacku) čuvano nekoliko važnih pisanih dokumenata i relikvija. Dokumenti su u nedostatku papira zapisivani na tankoj zečijoj koži ili na drvenim daščicama - poklopcima u kojima su čuvani. Među njima se spominju: pismo kojim je knez Lazar pozivao Srbe na Boj na Kosovu; pismo Sv. Save; zapis na drvenoj daščici o sahrani kralja Uroša Prvog u crkvi u Domrkama; crkvena knjiga napisana na zečijoj koži i dio kamene ploče s natpisom o izgradnji crkve - koje su popovi Višnjevac i A. Bratić odnijeli na čuvanje u manastir Žitomislić; ikona Sv.Save na bakarnoj ploči, ukrašena zlatom i srebrom sa okvirom od riblje kosti; barjak - dar kralja Uroša Prvog sa zlatom izvezenom posvetom; zlatni putir i kašika - poklon Nemanjića; mnoštvo srbulja itd.
Napomena: Među deset do sada pronađenih i sačuvanih pisanih dokumenata - pisama kneza Lazara, nema niti jednog pisanog primjerka poziva u Boj na Kosovu. O pismu Sv.Save i srbuljama u domrčkoj crkvi govori se i u ”Šematizmu srpske pravoslavne mitropolije i arhidiaceze hercegovačko- zahumske” iz 1890. godine. Crkvena knjiga i dio kamene ploče koje su popovi odnijeli u manastir Žitomislić - vjerovatno su uništeni u stradanju ovog manastira u proteklim ratovima. Istina, 1912. u katoličkom groblju u Blagaju je pronađen dio ploče (poznata pod imenom: „Blagajski zapis“) na kojoj je urezano kako je neki župan zidao crkvu u vrijeme Nemanje. Da li se radi o „našoj “ ploči i da li su popovi sakrili „našu “ ploču u katoličko groblje radi njene bolje zaštite - za sada nije poznato. Tapija na zemlju je zaista postojala, a za ostale relikvije i dokumente nemamo dokaza.
Ako imate pitanja ili problema sa ovom web lokacijom, pošaljite email koordinatoru. Molimo vas da ne tražite posebna istraživanja o vašoj porodici.
