O PREZIMENIMA

O prezimenima Osim osnovne indentifikacijske funkcije, prezimena (dodatak, prez, preko, prije imena) imaju izuzetanu važnost u genealogiji, odnosno rodoslovlju. Ona ne samo da upućuju na mjesto i vrijeme nastanka porodice, već i na razvoj, propagiranje i položaj u društvu rodovskih i plemenskih zajednica, na seobe i mjesta novih naseljavanja, te ukazuju na srodstvo i porijeklo nositelja prezimena. Sve što ljudi znaju o nama, znaju preko naših prezimena. Prezimena su nasljedna i kao takva čuvaju naše korjene, naše porodično stablo, krvnu vezu. Ona svojim likom odaju našu jezičnu i nacionalnu pripadnost. Po njima se mi danas prepoznajemo i verifikujemo u društvu. Ona su najotvorenija knjiga za bezbrojne naše poznanike od juče, danas i sutra. Prezimena nas prate od kolijevke pa do groba i na grobnoj ploči svjedoče o krvnoj vezi s našim precima. Proučavanjem prezimena bave se mnoge naučne grane: sociologija, istorija, etnologija, demografija, statistika, nauka o jeziku itd. Posebna grana nauke o jeziku - onomastika bavi se proučavanjem prezimena.

Onomastičari dijele prezimena prema nastanku u četiri temeljne grupe:

1--Prezimena nastala od ličnog imena - patronimi (odgovor na pitanje: čiji si?; ili kako bi naši stari rekli: kogović si?). Na primjer, Marko Milošev, Rade Tomov Buha , Buva iz Domrka, Rilja…

2--Prezimena nastala od ličnog nadimka (odgovor na pitanje: kakav si?). Većina ljudi već u mladosti dobiva nadimak koji mu daju osobe iz okruženja - rodbina, prijatelji i komšije. Brojna prezimena nastala su od nadimaka i vrlo su raznovrsna. Ljudi, u većini slučajeva, nadimkom opisuju fizička ili duhovna obilježja nositelja. Nadimak se često odnosi i na nekakvu zgodu ili anegdotu iz života nositelja. U tom slučaju vrlo je teško, a često i nemoguće odgonetnuti motiv imenovanja. Nadimci često nose šaljivu i podrugljivu poruku koja može biti jasno ili prikriveno iskazana. Na primjer, šelo (šepavi), gobo (grbavi), ćelo (ćelavi), ćelovina („sirov” , „neotesan”, nepristojan, grub čovjek). U ovu grupu spadaju i prezimena dobijena na osnovu imena životinja. Zec (za nekog ko je brz ili plaš’ljiv), Macan ili Mačak, Šiljegović (jagnje od godinu dana) itd.

3--Prezimena prema porijeklu (odgovor na pitanje: otkud si?). Etničko, vjersko, regionalno, lokalno ili neko drugo porijeklo pojedinca takođe se koristilo kod davanja prezimena. Po pravilu, takva prezimena davali su starosjedioci novim doseljenicima, pridošlicama, prebjezima i sl. Na primjer, Došlo, Hercegovac, Gačanin, Nevesinjac itd.

4--Prezimena prema zanimanju (odgovor na pitanje: šta si ?). Nekad je velika većina ljudi pripadala seljačkom staležu. Međutim, uvijek je bilo pojedinaca koji su se bavili i nekim drugim zanimanjem. Takvi često dobivaju prezime prema zanimanju. Navešćemo nekoliko tipičnih prezimena te grupe: Mlinar, Kovač, Kolarić, Krznarić, Čobanković itd.

Ukratko, prezimena su trajni spomenici rodu i porodici. U daljoj prošlosti prezimena nijesu ni postojala, a za prepoznavanje i određivanje određene osobe u to vrijeme bilo je dovoljno samo ime. Npr. veliki grčki filozofi Platon, Aristotel, Sokrat itd. nisu imali prezime. Ukoliko je bilo potrebe da se određena osoba preciznije odredi, uz vlastito ime koristili su se (kako smo već rekli) patronimi (Marko Tomov), zanimanja (mlinar Marko, kovač Ilija , šumar Rade), nadimci (Vlado šelo - šepavi ) ili pak po mjestu odakle dolazi pojedinac ili grupa (npr. Nikola Gačanin, Marko Nevesinjac) itd. Prvo službeno bilježenje prezimena javlja se oko 1100. godine u Rimskom carstvu (poznata porodica Mediči). Plemićke porodice uvode prezimena iz praktičnih razloga, tj. radi lakšeg osiguravanja prava nasljedstva imovine, korišćenja ugleda i položaja, te povlastica za porodično potomstvo. Uvidjevši praktičnost prezimena, feudalne vlasti počinju bilježiti i prezimena za svoje podanike, kmetove. Zvanična uspostava prezimenskog sistema u „katoličkom svijetu” izvršena je na Tridentskom koncilu (1545-63) u Rimu. Odlukama koncila obavezani su svi župnici da vode matične knjige rođenih i vjenčanih župljana sa imenom i prezimenom. Rimskim „odrednikom“ iz 1614. uvedene su i matične knjige umrlih. Katolička crkva je time htjela spriječiti raznovrsne utaje poreza, krivoženstva i neprilične brakove (brakovi između braće i sestara ili bližih krvnih srodnika koji su vršeni radi sprečavanja podjele imovine, tj. sprečavanja osiromašivanja davanjem miraza , a imali su za posljedicu rađanje djece sa fizičkim i psihičkim smetnjama - što je sveukupno vodilo degradaciji populacije). Ovim crkvenenim, a ubrzo i svjetovnim administrativnim mjerama , prezimena su postala od raznih patronima i nadimaka, nepromjenljiva i nasljedna porodična i plemenska imena koja prenose muški članovi porodice - plemena (žene udajom preuzimaju muževo prezime).

U slovenskom pravoslavnom svijetu pretežno se koristi tzv. patronimski sistem u kome se svaki pojedinac pobliže određuje očevim ličnim imenom (Milan Ivanov ), a rjeđe i nadimkom (što je bio slučaj sa našom parodicom Buha). Treba istaći da patronimsko „prezime” nije bilo nasljedno (mijenjalo se zavisno od očeva imena što istraživačima rodoslova zadaje posebne probleme) dok su prezimena na osnovu nadimka bila u neku ruku nasljedna (tradicionalna – iako je i ovdje bilo slučajeva promjene). Pravoslavna crkva tek krajem 19. vijeka (1847. god. u Srbiji) uvodi obavezni prezimenski sistem pa tako npr., Milan Ivanov postaje Ivanović. Dolaskom na naše prostore, Habsburška monarhija po prvi put zakonski reguliše prezimenski sistem u Bosni i Hercegovini. Tada je ozakonjen i viševjekovni uticaj turskog i njemačkog jezika (pretjerana upotreba slova „H“ u turskom, kao npr., kahva umjesto kafa; hljeb umjesto ljeb; hajmo umjesto ajmo itd.) pa tako i naše prvobitno prezime Buva službeno prerasta u Buha. Recimo da Osmansko carstvo nije bilo zakonski regulisalo prezimenski sistem iako ga je u praksi počelo koristiti tokom 17. vijeka. Na primjer, u Turskoj se prezimena zakonski uvode po uzoru na Evropu tek 1934. godine sa reformama koje je izvršio Kemal Ataturk.

Prezimena se tokom istorije pišu na razne načine i u raznim oblicima. Napomenimo da se prezimena kod Srba počinju u praksi (bez zakonske obaveze) primjenjivati u drugoj polovini 13. vijeka (Hrisovulja kralja Uroša Prvog 1254-1264, Svetostefanska hrisovulja 1306-1316. te Dečanskim hrisovuljama iz 1335-1345). Ova prezimena su iz već navedenih razloga bila vrlo promjenljiva pa mnogi istraživači genealogije kao orjentir u praćenju određene porodice - prezimena, koriste krsnu slavu koja nije mijenjana uprkos promjeni prezimena. Ipak, treba podvući da nije sve tako jednostavno kod prezimena. Često su potrebna dugotrajna i ozbiljna istraživanja kako bi se riješilo značenje prezimena, a kod mnogih je to moguće samo u pretpostavkama. Službenici raznih vlasti su tokom istorije naša prezimena pisali raznim inačicama turske, njemačke, mađarske, latinske, italijanske i druge grafije. Tako je i naše prvobitno prezime BUVA , ili po nekim narodnim izgovorima BUA , pod uticajem naročito turskog jezika, promijenjeno u BUHA . Neobične oblike naših imena i prezimena danas nalazimo u stranim zemljama gdje se ona prilagođavaju engleskom, francuskom, španskom, italijanskom i drugim jezicima zemalja u kojima žive naši preci i potomci. U inostranstvu ga često susrećemo kao Buha, Bucha, Bua, De Buha, Du Buha itd. Naravno, nestanak ili modifikovanje izvornih prezimena i imena otežava ili čak onemogućava istraživanje porijekla njihovih nositelja.

Pogledamo li pažljivije prezimena na području istočne Hercegovine uočićemo dvije osnovne karakteristike.

Dominantna su:

1 - Prezimana nastala od ličnog imena - patronimi (kogović si? ili čiji si?) . Promjenljiva su, nestabilna. Nema ni jednog prezimena ovih karakteristika, a da u prošlosti (prije zakonskog regulisanja) nije nastalo iz drugog prezimena ili pak preraslo, odnosno iznjedrilo jedno ili više drugih prezimena. Pri tome su se mnoga od njih gasila i ponovo javljala u nekoj sasvim drugoj , nezavisnoj porodičnoj lozi, grani. Ovo posebno stvara probleme istraživačima rodoslova , posebno amaterima. Ukoliko se ne raspolaže stvarnim dokazima, rizik da se u rodoslov uvrsti neko ko nema nikakve veze sa porodicom , gotovo je stopostotan.

2 - Prezimena nastala od ličnog nadimka (kakav si?) ili zanimanja (šta si?) su vrlo stabilna i tradicionalna. Vrlo su rijetki primjeri prerastanja ovih prezimena u tzv. patronimska prezimena. Ako se to pak i desilo, izvorna prezimena nisu se „iskorjenila”, ostala su trajna, tradicionalna. Očiti primjer za ovu vrstu prezimena jeste naša porodica od koje su nastali Mandići u selu Božanovići kod Kalinovika, Andrići iz sela Opličić, Pijesci, Rečica kod Mostara, Grđići iz Gacka, Ćosovići na Presjedovcu.

Prije nego se upustimo u razmatranje pitanja prezimena Buha (Buva, Bua), recimo još nekoliko riječi o nadimcima. U Rječniku Vuka Karadžića pod riječi nadimak kaže se ovo: „U Hercegovini i u Crnoj Gori mnogo čeljade (i muško i žensko) ima još po jedno ime osim krštenoga; takovo se ime danas onamo zove nadimak. Upravo uzevši, može se reći da su nadimci dvojaki: jedni se nadjenu djetetu u kući kao od milosti (može biti još prije krštenja), a drugi poslije izvan kuće, ponajviše podsmijeha radi… U Hercegovini ljudi se ovijem prvijem nadimcima zovu i pjevaju i pišu, tako da se mnogima kršteno ime slabo i zna izvan kuće i rodbine njegove… “ „U davna vremena bilo je primera da naš narod izbegava upotrebu pravog imena kakvog čoveka ili kakve životinje ili stvari. Evo nekoliko slučajeva : žena svoga muža nije zvala imenom, nego ga najčešće obilježava zamenicom on“. (Milićević, ”Život Srba seljaka”, Beograd, 1894, str. 14.) Mnoga se imena u kući i uz ognjište nisu smjela upotrebljavati. Tako se, npr., ime pokojnika nije smjelo spominjati, ili se bar izbjegavalo to činiti; umjesto toga često se govorilo : pokojnik, ili jadnik, ili veselnik itd. Čak se i za đavola govorilo „nečastivi”. Maretić u svojoj raspravi ”O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba” (Rad, 81, 1886, str. 96 itd.) spominje preko pedeset nadimaka od kojih su svi ružni i pogrdni, kao npr., Gadić, Gnusa, Grdan, Gruban, Mrkša, Zavid, Zloba itd. Ovakvi nadimci nisu dati od milosti. Postojali su i drugi razlozi. Djeci su davani nadimci „protiv uroka”. Tako npr. ,kad se kakvoj ženi ne dadu djeca, onda se djetetu davalo ime Vuk jer se mislilo da djecu jedu vještice , a na vuka da neće smjeti udariti. Vjerovalo se da bi nam naš neprijatelj mogao naškoditi i da je dovoljno da ima kakvu našu stvar: pramen kose , ili ostatke od noktiju, ili našu sliku, ili, najzad , bilo koju stvar što nama pripada. Kad ima to u svojoj vlasti, moći će magičnim načinom da utiče na nas iz daljine, imaće u vlasti i našu volju, i naše zdravlje, i, uopšte, cijelu našu ličnost. Otuda je i postojao običaj da žene, kad se očešljaju, brižljivo pokupe otpalu kosu i bace je u vatru. Iz istih razloga su se i djeci davali nadimci kako bi se njihovo pravo ime sakrilo, da za njega ne bi doznali neprijatelji i tako dobili mogućnost da naškode djetetu.